„Naš bol prenosi se na našu djecu” Oglasili se psiholozi i objasnili zašto POPLAVE OTVARAJU STARE RANE
Kada voda raste, kada ljudi evakuišu svoje domove, kada ne znamo šta će ostati nakon što se povuče – tada je najvažnije preživjeti, zaštititi sebe i svoje najbliže.
Međutim, ono što poplave donose sobom, nije samo materijalna šteta. One otvaraju stare rane, podsjećaju nas na prethodne gubitke i neizvjesnosti, kaže psiholog i porodični terapeut Maja Savanović Zorić.
Naglašava da je, dok smo još fizički ugroženi, teško uopšte govoriti o traumi.
– Mi smo društvo koje iz jedne traumeprelazi u drugu, bez dovoljno vremena i prostora da se oporavimo. Rat, gubici, siromaštvo, pandemije – sve su to slojevi bola koji ostaju u nama i prenose se na sljedeće generacije – ističe Savanović Zorić.
Nova katastrofa, stari strahovi
Dodaje da se, dok gledamo kako voda nosi godine truda i uspomena, u nama ne aktivira samo trenutni strah.
– Oživljavaju i sjećanja na sve prethodne nesigurnosti – na rat, na godine odricanja, na osjećaj da nikada ne možemo biti sigurni. Djeca danas upijaju ove emocije, čak i kada im ništa ne govorimo. Trauma se ne prenosi samo pričama, već i pogledima, šutnjom, brigom koja ne nestaje ni kada se voda povuče – ističe Savanović Zorić.
Naglašava da će neki ljudi reći:„Preživjeli smo i gore.“
– Ali, preživljavanje nije isto što i življenje. Kada se stalno krećemo iz jednog kriznog stanja u drugo, naš nervni sistem ostaje zarobljen u stanju pripravnosti, a tijelo postaje hronično iscrpljeno. Naša djeca ne nasljeđuju samo priče o teškim vremenima – onanasljeđuju i način na koji se nosimo sa stresom, način na koji tijelo pamti strah – objašnjava Savanović Zorić.
Lanac prenosa traume
Kako kaže, prekinuti lanac prenosa traume nije lako, ali jeste moguće.
– Prvi korak je da sebi dozvolimo da osjetimo ono što nosimo u sebi – strah, tugu, ljutnju. To nisu znakovi slabosti, već prirodni odgovori na teške situacije. Kad ih potiskujemo, one ne nestaju, već se gomilaju i prenose dalje, na našu djecu i one oko nas. Podrška zajednice je ključna. Kada se desi nesreća, nije dovoljno samo obnoviti kuće i puteve – važno je i da ne ostanemo sami sa svojim bolom – upozorava Savanović Zorić.
Podsjeća da su ljudi uvijek lakše prebrodili teška vremena kada su ih dijelili jedni s drugima. Ističe da je posebno važno kako se ponašamo pred djecom.
– Možda mislimo da ih štitimo ako ne pričamo o onome što nas muči, ali oni osjećaju i ono što ne izgovaramo. Treba im dati sigurnost, uvjeriti ih da nisu sami, čak i kada se mi sami osjećamo izgubljeno. Ako primijetimo da svaku novu krizu doživljavamo kao kraj svijeta, da nas preplavljuje strah i kada realna opasnost prođe, možda nosimo teret koji nije samo naš – možda smo ga naslijedili. Svijest o tome je prvi korak da nešto promijenimo. Možda ne možemo promijeniti prošlost, ali možemo učiniti da budućnost ne bude zarobljena u njenim sjenkama – poručuje Savanović Zorić.
Poplave će proći, ali način na koji se nosimo s njima može ostati s nama dugo nakon što se voda povuče. Ovo nije samo borba za opstanak – ovo je i prilika da prepoznamo koliko nam je potrebno iscjeljenje, i da ga, možda po prvi put, sebi zaista dozvolimo.
