Puca li simbioza ili je opet riječ o predstavi za javnost?
Današnje izjave Milorada Dodika, predsjednika SNSD-a, izazvale su burne reakcije u političkim krugovima i među građanima Banjaluke. Naime, Dodik je u svom prepoznatljivom stilu izjavio da gradonačelnik Banjaluke, Draško Stanivuković, „nije uradio ništa za Banjaluku“, što i nije daleko od istine, a što je i otvorilo brojna pitanja – da li svjedočimo pucanju nekadašnje „simbioze“ između Dodika i Stanivukovića, ili je ovo još jedna pažljivo režirana predstava za javnost s ciljem skretanja pažnje sa suštinskih problema?
U vremenu kada se očekuje ozbiljna borba protiv inflacije, odlaska mladih i urušavanja institucija, ovakve javne optužbe izgledaju više kao dogovoreni spin nego iskreno političko razilaženje. Ako Stanivuković, kako Dodik tvrdi, nije ništa učinio za grad, postavlja se pitanje – zašto je SNSD godinama unazad podržavao njegove odluke u Gradskoj skupštini, a koje su i jednima i drugima omogućavale da stave po koji milion u džep? Sjetimo se samo kabriolet dvorane koju su zajedno pravili.
Dodik nije stao samo na Stanivukoviću. U svom maniru, pokušao je i da diskredituje Jelenu Trivić, nazivajući je „učiteljicom“, koristeći tu riječ sa očitom dozom omalovažavanja. Međutim, zaboravlja da su učitelji i učiteljice temelj svakog društva i ključni za razvoj svakog djeteta. U pokušaju da je ponizi, Dodik je zapravo nesvjesno podsjetio javnost na sopstveni odnos prema znanju, obrazovanju i onima koji misle svojom glavom.
Ironično, upravo ta „učiteljica“ godinama podučava njegove partijske funkcionere osnovama političke pismenosti, ekonomije, demokratije i institucionalnog ponašanja – stvarima koje bi oni, da su istinski kompetentni, već odavno morali znati. Niko od Dodikovih poltrona ne može se pohvaliti nivoom znanja, elokvencije i političke dosljednosti kakvu pokazuje Trivić.
Za razliku od mnogih, Jelena Trivić nije proizvod političkog marketinga, već neko ko godinama gradi kredibilitet kroz rad i znanje. U vremenu kad politika postaje rijaliti, a funkcije rezervisane za poslušnike, njen glas – iako često usamljen – ostaje jedan od rijetkih koji se ne boji reći istinu, bilo o Dodiku, bilo o Stanivukoviću.
Ako je ovo kraj „simbioze“, vrijeme je da vidimo hoće li doći i kraj lažima, manipulacijama i politikanstvu – ili nas čeka još jedan čin ove loše režirane predstave.
