Dok mediji danima pišu o stanu vrijednom pola miliona maraka koji je gradonačelniku Banjaluke Drašku Stanivukoviću kupila baka, u njegovoj stranci tišina. Nema saopštenja, nema objašnjenja, nema odgovora. Kao da se ništa ne dešava. A trebalo bi, jer je PDP godinama obećavao promjene. One koje je narod tražio i u koje su mnogi vjerovali.
Jesu li ovo te promjene? Je li ovo ono što su ljudi očekivali kad su davali podršku novim licima u politici, kad su tražili kraj bahatosti i početak odgovorne vlasti? Umjesto toga, danas gledamo političare koji se javno hvale skupim stanovima, dok većina mladih ne može ni da sanja o kvadraturi većoj od 50 kvadrata i to uz stambeni kredit na 15 ili 20 godina.
Porodica Stanivuković jeste bogata, ali se s razlogom postavlja pitanje: kako? Je li to bogatstvo stečeno poštenim radom? I zar nije malo bezobrazno u zemlji u kojoj većina ljudi jedva sastavlja kraj s krajem kupovati stan od pola miliona maraka, i još se time javno hvaliti?
Obični ljudi gledaju, komentarišu i sve im je jasnije. Nisu to promjene koje su tražili. Nisu to lica u koja su polagali nade. I zato se sve više ljudi povlači, razočara, ćuti. A možda baš zato i u PDP-u ćute, jer znaju da na ovo nema dobrog odgovora.
